DŽEM’ HADARČE part 1

Tri su sata popodne. Pušim cigaretu naslonjen na rub prozora i uživam u lijepom, doduše malo burnom danu. I tada, napokon, hvala Ti Bože, dobijem inspiraciju za pisanje. Zapravo, nije to inspiracija već potreba za izbacivanjem svega onoga što me tišti, svega što vam nisam od srama mogao reći. Ali sad je sazrelo vrijeme i za to, za bolnu i čistu istinu.

Na kartonu iznad kojeg se nalazi podloga za miša nažvrljana je gomila telefonskih brojeva, raznih šifri, internet adresa, nebuloznih crteža, ostataka gareži onih sad već davnih dana kad bi ostavio komad nagorjele folije na tom povijesnom kartonu. Što sam uopće htio reći? Da, na donjem dijelu tog kartona debelim je slovima napisan i zaokružen jedan datum. 15.04.2004. Zašto? Zato jer je to dan kad sam se prvi put intravenozno puknuo dopom. I od tog dana postao sam pravi junkie. Konačni korak je učinjen. Početak kraja. Nema više šuškanja folijom, nema više motanja tuljca za pušenje, nema više kupovanja novog upaljača svaki drugi dan, nema više šmrkanja dopa u nos (toga već odavno nema) i problema koji s tim dolaze (kronično začepljena surla, problemi sa sinusima), nema više ničega…samo ja, šprica (inzulinski pribor, da budemo službeni), limunska kiselina, sportski elastični zavoj (koji je nekoć služio u puno zdravije svrhe), žlica i vatica. Prvi put kad sam se piknuo u žilu, imao sam pomoć jednog prijatelja koji je bio toliko puknut da me je teškom mukom (nakon desetak pokušaja…čak me je “gađao” u list na nozi) pogodio u moje jedva vidljive žile. Pristojno me izmučio, toliko da na kraju nisam ni oćutio flash od puste nervoze. Odmah sam shvatio da pucanje iglom nije za mene i vratio sam se dobroj staroj foliji…ali samo na nekoliko dana. Odlučio sam još jednom pokušati, ovaj put uz pomoć jednog drugog kompanjona. I uspjelo je iz prve. Nakon tog dana morao sam uzimati dop skupa s tim frendom koji ima sigurniju ruku i koji me je i dalje uredno “pogađao”, bez itijedne naznake out-a. I tako, negdje nakon pet dana počeo sam samostalno izvoditi taj ritual. I dobro me išlo jer ipak, najbolje je kad čovjek sam to radi. Izvještio sam se u tolikoj mjeri da nisam ni morao točno ugledati žilu već bi je skoro napamet gađao. Uskoro sam na desnoj podlaktici i pregibu s unutrašnje strane lakta napravio finu crtu napravljenu od malih krastica i krvnih podljeva pomoću koje sam mogao pratiti smjer žile. Naravno, bilo je i početničkih pogrešaka, pokoji out (to je užasan osjećaj), nisam pazio da igla bude uvijek oštra pa sam se par puta dobro isklao, krvario kao Isus na križu. Ali sve je to bilo za užitak. Što se tiče količine heroina koju sam koristio, ona se popela na finu količinu, a počesto bi se furao i nekoliko puta na dan. I tako, zahvaljujući mojoj nezahvalnoj konstituciji, potrošio sam one žile koje su bile pogodne za bezbolno i sigurno furanje. Ponekad bi se, prislino, furnuo u neku od žila na gornjem dijelu stopala, a na red su došle i one loše i tanke žile na šaci koje lako pucaju. I tako, nastradala je moja cijela desna podlaktica jer na lijevoj baš i nemam vidljivih žila. Nije da nisam pokušavao i tamo se bosti, ali nije bilo uspješno.

Danas mi je bio posebno dobar dan jer sam otkrio novu bunar(čić) na desnoj podlaktici, jednu debelu žilu koja se uopće ne vidi, ali znam da je tamo. I pogodio sam je iz prve! A očekivao sam opet mučenje poput onih koje sam si priuštio posljednjih dana. Stoga sam odmah kemijskom olovkom obilježio to mjesto, za ubuduće. Sad mi padaju na pamet ljudi koji se furaju godinama i još uvijek imaju slobodnih, neoštećenih žila na rukama. Sigurno bi mi sad iskusni junkiji dali par savjeta o furanju u ostala mjesta na tijelu, ali vjerujte mi, kad bi me vidjeli golog, shvatili bi o čemu vam pričam. Potpuni nedostatak vidljivih žila. Uvijek sam bio takav, čak i u doba intenzivnog bavljenja sportom. Bolničke sestre bi uvijek imale problema samnom prilikom vađenja krvi. Kakve li će sad imati probleme ako im dopadnem šaka? Jer, ona najbolja mjesta na rukama, odakle se inače vadi krv, jebeno su potrošena. Nema šanse otamo nešto izvući. Jebote, nevjerojatno je kako sam se u samo mjesec ipo dana potrošio. Ne bi da sam višegodišnji intravenozni ovisnik. Gadno sam se zajebao kad sam prešao na iglu. Je da je sve to fino i krasno, lupi te flash, dop me čak i dulje drži, ali na kraju sve se svodi na isto. Šmrkao, pušio ili se pucao u žile, sve je to heroin. Jedino što mi više u grlu ne stanuje ona mala životinjica koja cvili svaki put kad jače udahnem. Ali zato pucanje iglom nosi vrlo jebene opasnosti. Neću ih uopće spominjati. Bio sam oprezan i pažljiv, s nikim nisam dijelio niti jedan komad pribora, niti sam s ikim zajedno kuhao i istoj žlici. Stoga, ne bi trebao biti u strahu od bolesti. Ali zato sam se psihički i financijski potrošio. No dobro, financijski, to je već odavno konstanta mog života, ali psiha mi je jako sjebana. U paničnom sam strahu od krize, svakodnevno. Promijenio mi se i narkomanski svjetonazor. Sad su mi kod biranja dopa važne neke druge stvari. Kamenčići mi uopće nisu bitni i upravo po toj sitnici je moj diler skužio da sam prešao na iglu. Nisam se uopće branio kad mi je postavio to pitanje. A i čemu? No dolazi ljeto i kratki rukavi predstavljaju veliku opasnost. Kako to riješiti? Jedino na način da se skinem s dopa ili da se vratim ganjanju zmaja. Ali to više nije to, nije privlačno. Iako, u par navrata sam ipak potegao koji dim s folije, ali samo u slučajevima kad bi se već furnuo, a ostao bi mi koji kamenčić sa strane kojeg mi je bilo žao mrviti. Ipak još u meni živi onaj stari Max, vjeran foliji i malom zmaju.