DNEVNIK NARKOMANA

U spomen Max-u, koji je trenutno na detoksikaciji u jednoj Dalmatinskoj komuni, prenjeti cu njegov ONLINE dnevnik.Dnevnik je, inace, pisao za zbrdazdola... A sve iz razloga sto i na ovom blog-u ima previse ljudi koji se kite tudjim perjem...uzivajte

04.01.2007.

Aufwiedersehen,Au Revoir, Sayonara, Adios, --So Long!

Ogranicen vidik

Plitko znanje

Oko tebe svuda

Oko tebe

Ako zelis dovoljan je samo dodir

Tvoje oci su davno navikle na mrak

Pusti mrak sto sakriva nas mudro

Uvlaci u sebe

Oduzima nam svetlost

Znam, svetlo je tamo u velikom gradu

Bez izgubljenog vremena i iskvarenih misli

 

Na oblacima

Donose novosti

Na oblacima

Decaci iz velikog grada

Na oblacima

Blistava mastanja

Na oblacima

Puno iskrenih zelja

Na oblacima

Donose novosti

Na oblacima

Nasmijana lica sa velike reke

Na oblacima

Gleda ljubomora

Na oblacima

U gradu od svetla gde pocinje sve…

 

Bec ne prestajem da sanjam…

19.09.2005.

immer

Sa furanjem sam prestao na samom početku ove godine. Kako i zašto, pitate se? Pa sam događaj se zbio ovako. Jednu sam večer kupio piz, skuhao ga i mentalno se pripremio na mučno i dugotrajno furanje. Očekivao sam minimalno 20-tak uboda dok ne pogodim pravo mjesto, a i tada ništa nije zagarantirano jer stvar može izmaknuti kontroli samo zbog pola milimetra, zbog moje krizaški nesigurne ruke ili zbog pretupe odnosno preoštre igle. I tako, gađam se ja, gađam, bodem uprazno, miran sam jer znam da tako mora biti. Čak i pjevušim onaj stih iz pjesme "Crazy Little Thing Called Love" grupe Queen... kako ono ide... "Gotta be cool, relax, get hip, get on my tracks", uz naglasak na ono cool i relax. Ali nisam imao sreće. Promijenio sam pjesmu, čisto iz sujevjerja, ne sjećam se što sam drugo počeo pjevati. Podosta sam puta u gun uspješno povukao krv, ali kad bi počeo uštrcavati dop, osjetio bi pakleno žarenje što je znak sigurnog out-a. Žile su mi bile tako otvrdle i stanjile se da jednostavno nisu prihvaćale nikakvo strano tijelo niti heroinsku otopinu iako, ponavljam, ipak bi uspio povući krv u gun. Da mi se ta krv ne bi zgrušnjavala i samim tim začepila iglu, svako malo sam mućkao i tresao špricu. Ubrzo je rijetka, prozirna tekućina svijetlo smeđe boje postala tamno crvena gusta masa. Morao sam još koji put vratiti sve u žličicu i ponovo prokuhati sadržaj, što mi i nije bila neka novost. I tako, nakon sat vremena i očajno bolnih ruku, odustao sam i ostavio cijelu akciju za sutradan. Imao sam još jedan grumenčić dopa koji sam popušio na foliji, da skinem krizu i da ne popizdim od bijesa. Dobro da sam ostavio taj roks... kao da mi je nešto govorilo da se neću uspjeti pogoditi u žilu. Odmah čim sam sutradan ustao, zavezao sam si nadlakticu s elastičnim zavojem i ponovo otpočeo tiradu. Ni nakon sat vremena nisam postigao zgoditak. Dop u šprici je vjerojatno već odavna prestao biti to što bi trebao biti i pretvorio se u samu krv skupa s ostalim otprije nakupljenim smećem. Neću ni spominjati da se igla otupila tako da sam imao osjećaj da se bodem sa čajnom žličicom, a ne iglom. I opet sam odustao, ali samo na nekoliko sati. To popodne sam opet prokuhao paklenu smjesu i opet pokušao, ovaj put s novim gunom. Znao sam da, čak i da se pogodim, da se uopće neću puknuti, znao sam da ću se možda i otrovati i umrijeti, ali morao sam odnijeti tu pobjedu, makar po cijenu života. Ne znam, vjerojatno me Bog ili neki drugi zaštitnik, anđeo čuvar možda, zaštitio i nije mi dao da uspijem. Više nisam bio niti ljut, samo razočaran. Rezignirano sam, uz tihu kletvu, ispalio sadržaj šprice kroz prozor uopće ne gledajući hoću li možda koga poškropiti tom gadljivom smjesom, pospremio cijeli pribor u foliju i bacio ga s balkona među drveće i visoku travu što je izđikala podno moje zgrade. I taj dan sam čvrsto odlučio da se više nikad u životu neću ubost, nikad više intravenozno konzumirati heroin. A i kako bi mogao kad nemam gdje? Tako i bi. Da sam barem isto tako čvrsto odlučio potpuno raskrstiti s dopom, moj život bi sada bio puno ljepši i lakši.

Ali nisam. Vratio sam se na foliju (opet mi u grlu cvili mala nevidljiva životinjica), a ako bi nabasao na dop koji se ne da kvalitetno razvlačiti na foliji onda bi ga ušmrkao. I tako sve do unatrag mjesec dana. Krajem prošle i početkom ove godine, namjerno sam prestao uzimati heptanone jer sam ih htio izbaciti iz svog sustava. Naravno, sa hepova sam se skidao dopom. Kad sve zbrojim, od kraja ljeta bez dopa sam bio možda sve skupa desetak dana. Užas ili uspjeh? Ovisi kako se gleda. A i te količine dopa koje sam konzumirao nisu bile nešto velike. Maksimalno bi bio na trećini grama dnevno... možda se dvaput zalomilo nešto više, ali to nije vrijedno spomena.

Posebna priča je policija i moji susreti s inspektorima iz narkotika. Imao sam nekoliko neugodnih situacija, ali ne smijem o njima pisati jer sam im svašta izlagao pa ako ovdje napišem istinu mogli bi me razotkriti (a što je još gore, ne radi se samo o meni, dapače, ja sam samo sitna riba koja zna podosta povjerljivih informacija o velikim ribama)... pod uvjetom da prate ovakve site-ove. K tome, riječ je bila o ozbiljnim i velikim stvarima pa je najbolje da šutim upravo ko gore navedena riba. I što je najgore, stvari se još nisu slegle i svaki dan očekujem njihov ponovni posjet ili poziv na informativni razgovor... ako ne i na sud.

Ubrzo nakon mog prestanka pisanja kolumni rapidno je opao i broj mailova koje sam inače dobijao. Ubrzo nisam više uopće dobijao poštu od svojih "fanova". Onda mi je uletio virus u kompjuter pa nisam niti mogao ići na Internet. Mjesecima sam bio nikakav i bezvoljan tako da me bolio kurac za kompjuter i za kolumne. Zbog dugotrajnog neprovjeravanja pošte oni sa Hotmail-a su me odjebali pa su mi svi mailovi i sve adrese ljudi koju si mi ikad pisali nepovratno nestali. Onda sam sredio računalo i opet aktivirao adresu i tek nedavno, opet su mi neki počeli pisati, i to neki novi ljudi što me ponukalo da opet počnem s kolumnama.

A što je sljedeće, kakav mi je plan za blisku budućnost? Imao sam dobar plan, ali je neslavno propao pa sam prešao na onaj rezervni i teži. Naime, prije nekih mjesec dana dobio sam recept za Subutex. To je novi lijek u borbi protiv apstinencijske krize. Kažu da je učinkovitiji od heptanona i da izaziva bitno manju ovisnost. Jedini je bed taj što Subutex nije na listi HZZO-a pa sam ga morao platiti iz svog džepa. Ali što je to prema gomili novaca koje sam stukao na dop? K tome, lijek uopće nije skup kao što se u početku govorilo. I tako, dobih ja te tablete koje se konzumiraju sublingvalno (dakle, staviš jednu pod jezik i čekaš 10 minuta da se otopi), za početak je potrebno svega dvije do tri na dan, ali ne smiju se uzimati skupa s dopom jer mogu izazvati krizu. U uputstvima piše da moraš pričekati neka 4 sata od zadnjeg konzumiranja heroina (mislim da je to tiskarska pogreška... vidjet' ćete i zašto) ili čekati da se pojave prvi znaci krize. Ja sam pričekao desetak sati, a i osjetio sam lagani dolazak krize, misleći da je to dovoljno. Oko 2 sata ujutro, taman pred odlazak u krevet, konzumirao sam jednu tableticu i čekao da vidim što će se dogoditi. Za sat vremena sam počeo osjećati kako me hvata sve jača i jača kriza. Da skratim, od 3 ujutro pa sve do 8 sati doslovce sam plesao po krevetu od užasnih bolova, nervoze, stravičnog nemira koji je izazivao nekontrolirano divlje trzanje svakih desetak sekundi. Kao da se u meni probudila neka životinja koja je pošto poto htjela izići iz mog tijela, a nije mogla. Povremeno sam kašljao tako jako da sam mislio da ću kašljanjem izbaciti cijelu svoju utrobu. Zauzimao sam svakakve neprirodne položaje, činio sve moguće stvari samo da nekako smirim situaciju, no ništa nije pomagalo. Što je najgore, još u početku cijele nevolje, uzeo sam još jednu tableticu misleći da mi je jedna premalo. No tek to me je uništilo. A što je najinteresantnije, uopće se nisam znojio. Bijah suh ko štap. Zoru sam dočekao kao zombi. Nisam više mogao izdržati pa sam se skoro na koljenima, stravično kašljući, dovukao do WC-a i popio dvadesetak kapi Lumidola iako je to, po uputstvima, strogo zabranjeno. Uz Subutex se ne smije konzumirati ništa sedativnog ili opijatskog tipa. No baš me bilo briga da i riknem. U tom času bi učinio sve samo da zaustavim taj užas koji me pogodio. Na svu sreću, stanje se malo smirilo. Ležao sam tako u krevetu, sav iscrpljen, ali o nekakvom spavanju nije bilo govora. Taj dan, negdje popodne, nabavio sam dopa i spasio dušu. Sutradan sam otišao do doktora i iznio mu svoje dojmove. On kaže da sam ja jedini koji je tako nepovoljno reagirao na Subutex i složili smo se da je razlog tomu vjerojatno premala pauza između uzimanja dopa i samog lijeka. No svejedno, odbio sam daljnje liječenje Subutexom, toliko me bilo strah da se opet ne ponovi ista situacija. Nisam htio početi ni s novom terapijom heptanonima pa sam na kraju dobio recepte za Lumidol, Apaurin i Sanval (to su tablete za spavanje). S ljekovima sam odmah otpočeo i na tome sam bio nekih desetak dana. Nije bilo lako jer sve te tablete samo djelomično pomažu. I dalje sam se osjećao jadno, šugavo, bezvoljno, nemirno, znojio sam se, sam sebi sam smrdio, čak su mi se i cigarete gadile, ali i dalje sam preko volje pušio jer me je sam čin pušenja psihički smirivao. I nakon detoxa osjećao sam se općenito loše. Priznat ću, u par navrata sam si uljepšao dan dopom, ali situacija je neusporedivo bolja nego prije mjesec dana. Čak nisam osjetio nikakvu krizu nakon što sam tih nekoliko puta uzeo dop.

To je to, ukratko. Sigurno sam neke važne stvari i zaboravio navesti, ali valjda će biti prilike. Nadam se da sam isplivao iz kreativne, a i apstinencijske krize. Vrijeme otkad nisam pisao prošlo mi je kao u snu, nevjerojatno brzo. Gubim mjesece i godine, ne krećem se niti u jednom smjeru. Dobro, možda jedino idem unatrag... ali i to je upitno. Ovisi kako na to gledaš. No ima jedna stvar u koju sam siguran, to je jedina stvar za koju znam... znam da ništa ne znam.

16.08.2005.

...

Jeste li primjetili jednu određenu stvar sveprisutnu našim modernim hi-tech životima? To je način razgovora preko telefona. Na primjer, kad vas netko (pri tom mislim na poznanike i prijatelje... općento likove s kojima ste u dobrim i čestim odnosima), s mobitela nazove doma, a ubrzo dobijete dojam da će se razgovor oduljiti, vi odmah nudite da na trenutak prekinete razgovor i da vi tu osobu nazovete sa svog kućnog telefona, kao, da frend ne troši impulse bezveze. A šta, vi ih dobijate besplatno? U nas se još uvijek fiksni telefon smatra nekakvom zdravo-za-gotovo igračkicom koja je praktički besplatna. A kad iz dragog nam HT-a doputuje papir ispunjen gomilom brojeva i slova, sa konačnom cifrom ispod crte, onda nas umalo strefi kap. Mislim, mene ne, ali moje roditelje da. Toj konačnoj cifri poprilično kumujem i ja sa svojim surfanjem po majci svih mreža, nemani koju nitko na ovom, a ni na onom svijetu ne može kontrolirati. Ali draga mi je, nemate pojma koliko. Da je nema, moj život bi bio bitno drugačiji ma koliko se činilo da pretjerujem s tom izjavom. Malo se zamislite pa ćete doći do istog zaključka. Na prijelazu iz proljeća u ljeto mnogi su se po prvi put susreli s modemom. Razlog je poznat... Severinin kućni porno video uradak. Što sve neće ljude natjerati da sjednu ispred, mnogima omraženog, stroja. A omražen im je bio samo zato jer im je nepoznat, a sve ono što su čuli iz druge ruke, bilo je većinom nejasno, maglovito i u pravilu s negativnim konotacijama. Kao, Internet jer đavolje maslo. Ma... po njima, općenito, tehnološki napredak dolazi odozdo. Ali, vrlo je prikladno kad im pukne automobilska guma u nekoj pripizdini da s mobitela nazovu vučnu službu koja dojaše u roku od pola sata i spasi stvar... to je već u redu. Pokušat ću što manje trošiti riječi na te i takve ljude mada će to biti skoro pa nemoguće. Iz njihovih se redova regrutiraju svi oni netolerantni pojedinci, ksenofobi, antisemiti, homofobi, šljam s moralom na "zavidnom" nivou koji su spremni osuditi svaku pojavu nečega što prelazi okvire uobičajenog i tradicionalnog. Ne želim sad da pomislite kako jurišam u prvim redovima kad se radi o pravima istospolnih zajednica ili tamo nekog afričkog studenta na razmjeni. Ne, predrogiran sam ja za to, heroin me je usporio i skrenuo s normalnog puta, stihija me odnijela predaleko da bi imao snage i volje dignuti šaku i zamahati onom zastavom sa duginim bojama na kojoj velikim masnim slovima piše "mir", tolerancija" ili nešto treće. Ali uvijek mi zasmeta svaki vid netolerancije, zaboli me svako kršenje osnovnih sloboda i prava pojedinca da bude upravo ono što on želi ili što je već postao samim svojim rođenjem, bez straha da bi mogao popiti batine ili biti zakinut na neki suptilniji način, dobiti metaforičku pljusku, biti stavljen "na svoje mjesto". Ja jesam narkoman, ali ne dam da me se gazi ili vrijeđa. Ponekad mi dođe da svima pokažem svoje "magistrale" na podlakticama i viknem: "Ja sam narkos, to je moj izbor, to je moja bolest, ali nisam zato manje vrijedan, manje inteligentan!" Svatko ima neku svoju veliku "glupost" u životu. Moja je heroin, a vaša?

Stanje na narko-tržištu o mom gradu već tjednima je jako loše i to me frustrira. Nikad ne možeš biti siguran da će te, kad okreneš dilerov broj, dočekati pozitivan odgovor i brza akcija. Ali to ne znači da je naša policija postala aktivnija i učinkovita. Stvari su jednostavno u startu postavljene naopako. I što je manji grad, to je situacija nepovoljnija. Recimo, u Zagrebu ili Splitu nikad nećeš ostati bez sheme. Naravno, to vrijedi samo ako poznaješ dovoljno velik broj dilera ili ljudi koji ti mogu pomoći. A kod mene, možeš poznavati cijelu heroinsku populaciju a da ti to ništa ne vrijedi jer su svi okrenuti u istom smjeru, kupuju od dva do tri gradska dilera koje ionako i sam poznajem pa nema smisla zvati prijatelje koji su u istoj gabuli kao i ja. Zna se dogoditi da u gradu jednostavno nema heroina. Koji je to onda nered u gradu. Svi zovu svakog, a nitko nikome ne može pomoći. Svi nešto čekaju, troše se impulsi uprazno, skupljaju se novci, šture informacije kolaju uokolo, ali dopa nema. I uvijek isti odgovor. Nema se i ne zna se kad će se imati. Ili, biti će tek večeras. I onda kad napokon roba stigne u grad, u neke gluhe noćne sate, lavina se pokrene, postane prometno na mjestima gdje inače vlada pustoš. I nakon sat vremena, kad se stvar smiri, baš osjetiš kako je grad odahnuo, kako se lakše diše.

U tom trenutku se pojavljuje još jedan problem. Naime, neki od nas koji se bodu, jednostavno zaborave tijekom dana kupiti novi gun. A zna se dogoditi da ti se šprica u ključnom trenutku začepi ili dođe do nekog drugog problema zbog kojeg se ne možeš furnuti. I što onda činiti? Jednu sam noć, iako sam doma imao nekoliko već iskorištenih šprica (ali su bile pomalo tupe) okušao sreću i pokušao kupiti novi inzulinski pribor u dežurnoj ljekarni, čisto da se lišim mučenja sa tupom iglom. A da budem iskren, baš me zanimalo hoću li u gluho doba noći uspjeti dobiti jednu špricu. Da samo znate kako me je frajer otkantao. Samo je, preko interfona, kratko prozborio: "Sutra ujutro, momak." Ma šta sutra ujutro?! Zna li on što je upravo učinio?! Da je netko drugi bio na mom mjestu, neki stvarno okorjeli junkie (suprotno općem mišljenju, ja još uvijek ne spadam u navedenu skupinu jer se sigurno ne bi išao furati s tuđim gunom) kojemu nije bitno s čim će se ufurati, taj bi posudio gun od bilo koga, sve samo da se uroka što prije. Tko će čekati do jutra, pobogu? A ako ne uspije kod poznanika i felow junkija pronaći neki prljavi, sto puta korišten gun spreman je prokopati po smeću ili na mjestima gdje inače narkići znaju odbaciti iskorištene šprice. I eto sranja, eto boleština kojima lijeka nema. I sad ti priupitaj onog frajera u noćnoj službi ljekarne zašto nije htio prodati jedan jebeni inzulinski pribor koji stoji svega jednu kunu i za koji nije potreban recept. To je gola obijest. U samo jednoj sekundi sjebo je nečiji život samo zato jer mu se tako sprdnulo ili mu se nije dalo mrdnuti guzicu i posegnuti u ladicu sa špricama. Možda imaju takvu direktivu odozgo, ne prodavati noću inzulinske pribore... možda. Ali to je onda još gora stvar. Što je sa onom damage reduction politikom koju provode sve razvijene zapadne države? Zar mi ne spadamo među takve? Očito da ne. U nas vjerojatno još uvijek vlada razmišljanje da je bolje da prljavi narkići što prije crknu, a to što mi netko ne želi prodati gun u jedan sat proslije ponoći, to je zorni primjer takve politike. Na kraju krajeva, na mom mjestu se mogao slobodno mogao naći stvarni dijabetičar koji iz nekog razloga nema inzulinski pribor. Zar to nije ludost? Zar taj jadnik treba ići u bolnicu, na Hitnu Pomoć da bi si spasio život? Čuo sam podosta sličnih priča, i to priča koje nemaju veze sa narkomanijom. Mnogi ljudi nisu noću mogli dobiti nužne ljekove. Uistinu mi nije jasan taj lešinarski stav nadležnih institucija. Nedaj Bože teško se razboljeti u ovoj zemlji. Nitko te ne štiti, bolnice se slobodno mogu nazvati klaonice, čekanje je konstanta kojoj nema kraja, liječničko osoblje se uvijek drži skupa (baš kao čopor hijena) pa ako netko od njih i pogriješi (a toga ne nedostaje) šanse za istjerivanje pravde su minimalne. Lova i samo lova... to je jedini način da brzo dobiješ ono što ti treba, bilo da se radi o specijalističkom pregledu nakon kojeg ćeš dobiti točnu dijagnozu, skupim lijekovima ili pravodobnoj, stručno izvedenoj i uspješnoj operaciji. Počesto ni novac nije jamstvo da će sve ispasti u redu. Jebote, ko da živimo u Ugandi. Mnogi bolnički odjeli imaju efekt vremenskog stroja ili dobrog holoapartmana. Uđeš i odjednom se nađeš u 1923.-oj godini. Kroz hladne i polumračne hodnike u prugastim pidžamama tumaraju zaraženi Variola Verom dok za njima jurca glavna sestra stokilašica i vraća ih u karantenu. Ripljući i bljujući krv prođe i pokoji tuberan, nema veze, sve je to za ljude. Kroz debele i zahrđale prozorske rešetke vire, od puste sline musavi mentalni bolesnici na kojima se uredno svaki dan vrše opiti i pokusi, a terapija elektrošokovima je najnormalnija stvar. Metar debeli zidovi ruševnih zgrada govore da se nalazite na zajebanom mjestu odakle nećete tako lako izići, barem ne u uspravnom položaju. Noću se kroz hodnike razliježu jezivi krici bolesnika na samrti, a ujutro, s prvim svjetlom čuje se škripa kotača invalidskih kolica... to ona izlazi da bi podno stare sekvoje čula posljednji pjev ptica, posljednji koji će ona čuti. Uputila mi je nježni pogled i tiho prozborila: "Uživaj dok možeš, uživaj dok si mlad i zdrav." Eh, da ona zna ko što ne zna.

Računalo, prekini program

22.07.2005.

OKRUTNO LJETO



Dugo nisam pisao. Zapeo sam u heroinskom mulju. Svaki dan mi je isti. Probudim se oko 11h, načet krizom, počnem smišljati kako spasiti i današnji dan. Sve to odavno nema nikakvog smisla, ali besmisao je ionako moj stil života već jako dugo... neki bi rekli, predugo... no i to je preslaba riječ. Morao sam prestati razmišljati o sebi i svom životu i upravo zato nisam pisao. U protivnom bi poludio. Ljeto je tako okrutno.

Danas sam isčitavao dijelove svog dnevnika s početka 2000.-te godine. Nevjerojatno je koliko su tada stvari bile drukčije. Konzumirao sam dop, ali ni približno kao sada, po nekoliko puta dnevno, ako je moguće. Odakle mi novci? Ni ja ne znam. Doslovce svaku kunu koju zaradim dajem na dop, grebem starce (lepeza izmišljotina koje im prodajem beskrajna je i neviđeno maštovita), posuđujem od prijatelja i poznanika. Nekima vraćam lovu, nekima ne - ne zato jer ne želim već jednostavno ne mogu (kad moram birati između skidanja krize i vraćanja duga naravno da izabirem ono prvo). Prodao sam nekoliko svojih vrijednih stvari... još nisam počeo prodavati stvari iz kuće koje nisu isključivo moje (TV, video i slično), još uvijek ne kradem niti pljačkam. Ne dilam. Ne prostituiram se, no to je skoro pa nemoguće u ovom gradu. Ili ja ne znam za te kanale, a znam skoro sve aktivnosti podzemlja ovog grada. Znači još sam dobar.

Jedna cura me je u mail-u pitala zašto stalno iznalazim loše izgovore da se i dalje nastavljam drogirati? Odgovorio sam joj da ja uopće ne nudim izgovore jer mi ne treba razlog. Drogiram se i to je samo po sebi izgovor, razlog i odgovor. Volim se drogirati, želim se drogirati i moram se drogirati. Ja sam narkofil, narkoman i ovisnik. Jesam li bio dovoljno jasan? Zasigurno jesam. Dakle, da se vratim na prvotnu misao. Promjene... koliko su se stvari promijenile u zadnjih nekoliko godina. Zvučat će potrošeno i izlizano, ali i sam pogled na razliku između Maxa iz 2000.-te i Maxa iz ove, 2004.-te može slobodno biti povod da ovaj čas bacim gun, žličicu, limunsku kiselinu, elastični zavoj i vaticu, Pitate se zašto nisam spomenuo dop, zašto i on ne bi završio na asfaltu ispod mog prozora? Trenutno ga nemam, a i kad bih ga imao sumnjam da bi pravio društvo ostatku opreme. Ili bi ga skuhao i pospremio u žilu ili bi ga (vjerojatno u napadu ludila) sutra prodao, da imam kakve koristi i zrnce sreće u samom startu krize... da imam tu lovu pa si opet kupim piz ako kriza postane nepodnošljiva. Eto, opet sam se vratio na početak, opisao krug. Kako god okreneš, svaki put ću završiti sa gunom u ruci, iglom spremnom i uperenom prema blijedoj koži. Uskoro igla probija kožu, probija krvnu žilu, ja, već iskusno, laganim pokretom prsta povlačim špricu prema natrag da se uvjerim da je igla unutar žile. No već sam prilikom ulaska igle u ruku osjetio kako sam probio žilu i znam da će se u gun-u odmah pojaviti kaplja krvi koja će se, poput crvene orhideje, rascvasti u heroinskoj otopini... znak da je sve spremno za injektiranje još uvijek tople smeđkaste (nijansa boje kreće se između prozirne žute pa sve do tamno smeđe, ovisno o vrsti i kvaliteti heroina) tekućine i priuštiti si rješenje za sve ovozemaljske probleme, bilo da su psihološke ili fiziološke prirode. Naravno, pod uvjetom da je roba kvalitetna. Rješenje, nažalost, ne traje vječno. Ali tu prvu minutu nitko ti ne može platiti. U njoj je stješnjena teorija cijelog svemira, života i smrti, objašnjenja nisu potrebna niti moguća. Jednostavno znaš. Znaš. Polako otvaraš oči, još si živ iako si na trenutak bio na onom svijetu. Mora da se tako osjeća čovjek kad tek umre, u onih prvih par sekundi na drugoj strani. Svima onima koji još uvijek šmrču dop ili ganjaju zmaja, poručujem vam, isplati se... vjerujte, isplati se. Ja se vraćati neću, u to možete biti sigurni. Prije ću se skinuti s dopa nego odustati od igle i opet šmrkati ili pušiti. Kažu da je sve to isti kurac, ali nije. I ja sam mislio da je jest, ali razlika je zajebana stvar. Oduvijek sam želio probati ubosti se, obično bi bez svjesne odluke odgađao taj događaj jer, nigdje mi se nije žurilo, godine su prolazile i na kraju evo me...vrijeme je sazrelo da i ja osjetim taj toliko razvikani flash . I razvikanost je opravdana

20.06.2005.

DŽEM' HADARČE part 2

Oni koji me od početka prate, znaju za moju sklonost prema serijama i sapunicama. Opet sam se navukao na jednu od navedenih. Riječ je o Star Trek DS9...postao sam pravi trackie (čitaj: treki), vjerni fan Zvjezdanih Staza. Gledao sam jedno popodne emisiju na RTL-u koju vodi Sanja Doležal (ja je volim nazivati Odležal), ex pevaljka Novih Fosila, iz one najkomercijalnije faze. Emisija ima, za neupućene, naslov identičan imenu vječno živahne Sanje što, opet, neodoljivo vuče na Oprah Show. U sanjinoj emisiji sve je jako slično emisiji do bola bogate afroamerikanke, ali po mom sudu, Sanjica nije ni do koljena Oprici. Baš prije nekoliko dana Sanja je obrađivala temu Star Trek-a i Star Wars-a (žao mi je što nisam gledao onu emisiju na temu droga...sigurno je bilo neviđenih bisera) i uvjeren sam, svaki normalan čovjek nije mogao odoljeti a da se ne zapita: "Pa jel se ova Sanja pravi glupa i totalno neinformirana, ili samo glumi glupaču da bi bilo interesantnije, da bi atmosfera dobila na intenzivnosti?" Njena neupućenost graniči s...ne znam, stvarno ne znam s čim bi se to dalo usporediti. Sanja se ponaša kao začuđena sedmogodišnja curica koju su tek prije jedne minute upoznali s pojmovima s kojima se susreće u, pazi(?!), vlastitoj emisiji. Ajde da ne zna ništa o Deep Space 9 jer je to relativno nova stvar, ali da nema pojma općenito o Zvjezdanim Stazama ili o Ratovima Zvijezda, o tim sad već klasicima u svjetskoj kinematografiji, onda jebiga...jebiga Sanja, zasrala si motiku. A što je još gore, ona se tako ponaša u većini vlastitih emisija. Ma što sa ja skanjivam i pišem u bijelim rukavicama, vrijeđam vlastitu inteligenciju ne bi li povrijedio njenu sujetu koju sigurno posjeduje u pristojnim količinama...hm, a tko ju od nas humanoida uopće ne posjeduje? Javne osobe su u samom vrhu ljudi osjetljivih na svoju inteligenciju, a Sanja je privatno također, bez obzira na sasvim suprotan efekt koji odaje njena vrckava (u stilu: 17 mi je godina još) pojava, sto posto sujetna osoba. Užasno me, još od davnih pjevačkih dana, nerviraju njen lik i djelo, a sa ovim stilom začuđene djevojčice velikih očiju i raskuštrane plave kosice (izgleda kao lik iz japanskih crtanih filmova) postigla je skoro pa vrhunac gluposti. Ona kao da ne živi u ovoj zemlji...na ovoj zemlji, da budem jasniji. Prema gostima se ponaša kao prema debilima, odnosno kao prema djeci u vrtiću. Očito da je riječ o profesionalnoj deformaciji jer, ako se na varam, ona je vlasnica (ili je bila) jedne institucije za predškolski odgoj...dakle, dječjeg vrtića. A što tek u njenim budućim emisijama možemo očekivati...to je tek ono najgore. Ponavljam (i sigurno se grdno varam), možda glumi, ali uvjeren sam da ono sa svemirskim temama nije glumila. Prosječni čovjek, htio ne htio, mora, prilikom šetnje po TV kanalima, bar jednom zastati popodne ili kasno navečer na drugom programu i pogledati, ako ništa drugo, hrpetinu interesantnih likova, faca i efektnih maski. Ferengiji, Kardasijanci, Vulkanci, Romulanci, Bajorci, Klingonci, Mjenjoliki, Vorte, Brini, Trili, Makiji, Jem'Hadar-i...mala digresija (u stilu Ante Pancirova, prozvao sam ga čovjek-digresija jer ju pre-često koristi): sigurno ih nisam nabrojio niti polovicu, sve su to nevjerojatno interesanti likovi i nema šanse da to normalnoj osobi bilo koje životne dobi bude nezanimljivo. No Sanja očito, usprkos činjenici da ima djecu koja sigurno prate Zvjezdane Staze, nema pojma o stvarima koje sam upravo zapisao. I upravo oni potonji, Jem'Hadar-i su frikovi s kojima imam jednu zajedničku osobinu. Ni oni ne mogu živjeti bez određene supstance (u njihovom slučaju to je ketracel-bijelo ), kao ni mi, popularno zvani džankiji. Likovi iz serije, Osnivači i Vorte, odnosno ekipa iz Dominija su genetički dizajnirali Jem'Hadare da budu ovisni o toj drogi (ako je nemaju, ubrzo umiru u najgorim mukama), a na taj način ih kontroliraju i drže u pokornosti s jasnom nakanom da Jem'Hadari budu njihovi vojnici. No, neću sad o tome. Naravno, ja (mi junkiji), ne bi umrli da nam se uskrati heroin, ali sama pomisao na nedostatak dopa makar i na pola dana zastrašujuća je! Da, dragi moji, dotle sam se doveo. Moja borba više nije usmjerena prema skidanju s dopa već prema njegovoj svakodnevnoj nabavci. Za mene nema funkcioniranja bez heroina. Ali, spas uskoro dolazi u obliku Ibogaina. Na Narkomanija.com forumu priča se o Ibogainu sve u šesnaest. I drago mi je zbog toga. Uskoro ću i ja biti dio zasad nevelike obitelji koja se podvrgla inicijaciji, odnosno tretmanu Ibogainom. Šaman kaže da treba čekati da bude pun mjesec pa da rezultat bude maksimalan. Dobro, čekati ćemo da se na nebu pojavi pun mjesec. Ko da smo vampiri. Ma baš me briga. Glavno da ja krenem u to, a za pojedinosti me nije briga. Eh, kako će to divno biti ako mi ovo ljeto bude heroin-free . Pa da uživam i bez dopa. Još uskoro počinje europsko nogometno prvenstvo...to će biti ludilo. Zabiti se u neki kafić s velikim televizorom, uz pivo i čips i ajmoooo! Hrvatska, Hrvatska! Iskreno, nije mi čak ni bitno ako ne prođemo u drugi krug. Ako ja prođem u svoj drugi krug (što znači uspješan detox i višetjedna apstinencija), to će biti najveća pobjeda.

Uspio sam pogledati onaj house-made porno film sa našom Severinom Nacionale Vučković u glavnoj ženskoj ulozi. Bravo Seve! Stvarno je prava jebaljka. Jedanaest minuta prave karačine sa svim obvezatnim likovima i položajima. Partner joj je neki ružnjikavi frajer, kažu neki hercegovački tajkun. A možda je poštar ili onaj što očitava plinska brojila. Bilo kako bilo, nije joj bio pametan potez snimati se u seksualnom odnošaju s bilo kim, pa makar se radilo o čovjeku njenog života (što očito taj kit sa snimke nije). Jer, nikad ne znaš što sutrašnjica donosi. Ova afera pravi je primjer toga. I sad, što je učinjeno, učinjeno je. Jedan veliki mit u hrvata je srušen, i to stvarno srušen. Sanjarili smo o njenim golim grudima, mekanoj i obloj bijeloj guzičici, a snatrenje o nekakvom seksu, pogotovo o onako tvrdom kao što možemo vidjeti na snimci, bilo je već na rubu huljenja. Bez obzira na raznorazne seksualne aluzije prilikom medijskih pojavljivanja (spotovi, fotke), Severina je uvijek posjedovala jednu znatnu količinu čistoće, da ne kažem djevičanstva. Seve je bila prava dalmatinka koja nedjeljom ide u crkvu, voli bilu boju, a ako se i jebe, to čini samo u misionarskoj pozi dok svekoliki hrvatski puk čeka da se uda za svog princa (ona viruje u njega i samo s njim želi dite...čak i kad je vara s njim joj je lipo), po mogućnosti da to bude neki Goran Ivanišević ili sličan mu nacionalni heroj...naravno, dalmatinac. Ali nakon što čovjek pogleda onu snimku, svi mitovi se ruše kao WTO Twin Towers u New Yorku. Mala je konačno dala. Mislim, davala je ona oduvijek, ali materijalni dokaz je tek nedavno pribavljen. Otkad sam to pogledao, konstantno mi u glavi svira ona njena pjesmica "Mili Moj". Zašto? Pitaj Boga. Da se nisu sreli stvarno bila bi grjehota. E moja Seve...ali, ipak ponavljam...ma bravo Seve!

I konačno, moj banner ima puni legitimitet. Dosad su mi ona šprica i žličica bile samo mislene imenice, a sad su okrutna stvarnost...nadam se ne zadugo. "Nadaj se, nadaj, Max", sad bi mi rekli narko veterani. Jebiga, nema mi druge. "U nadi je spas", odgovaram im ja.

19.06.2005.

DŽEM' HADARČE part 1



Tri su sata popodne. Pušim cigaretu naslonjen na rub prozora i uživam u lijepom, doduše malo burnom danu. I tada, napokon, hvala Ti Bože, dobijem inspiraciju za pisanje. Zapravo, nije to inspiracija već potreba za izbacivanjem svega onoga što me tišti, svega što vam nisam od srama mogao reći. Ali sad je sazrelo vrijeme i za to, za bolnu i čistu istinu.

Na kartonu iznad kojeg se nalazi podloga za miša nažvrljana je gomila telefonskih brojeva, raznih šifri, internet adresa, nebuloznih crteža, ostataka gareži onih sad već davnih dana kad bi ostavio komad nagorjele folije na tom povijesnom kartonu. Što sam uopće htio reći? Da, na donjem dijelu tog kartona debelim je slovima napisan i zaokružen jedan datum. 15.04.2004. Zašto? Zato jer je to dan kad sam se prvi put intravenozno puknuo dopom. I od tog dana postao sam pravi junkie. Konačni korak je učinjen. Početak kraja. Nema više šuškanja folijom, nema više motanja tuljca za pušenje, nema više kupovanja novog upaljača svaki drugi dan, nema više šmrkanja dopa u nos (toga već odavno nema) i problema koji s tim dolaze (kronično začepljena surla, problemi sa sinusima), nema više ničega...samo ja, šprica (inzulinski pribor, da budemo službeni), limunska kiselina, sportski elastični zavoj (koji je nekoć služio u puno zdravije svrhe), žlica i vatica. Prvi put kad sam se piknuo u žilu, imao sam pomoć jednog prijatelja koji je bio toliko puknut da me je teškom mukom (nakon desetak pokušaja...čak me je "gađao" u list na nozi) pogodio u moje jedva vidljive žile. Pristojno me izmučio, toliko da na kraju nisam ni oćutio flash od puste nervoze. Odmah sam shvatio da pucanje iglom nije za mene i vratio sam se dobroj staroj foliji...ali samo na nekoliko dana. Odlučio sam još jednom pokušati, ovaj put uz pomoć jednog drugog kompanjona. I uspjelo je iz prve. Nakon tog dana morao sam uzimati dop skupa s tim frendom koji ima sigurniju ruku i koji me je i dalje uredno "pogađao", bez itijedne naznake out-a. I tako, negdje nakon pet dana počeo sam samostalno izvoditi taj ritual. I dobro me išlo jer ipak, najbolje je kad čovjek sam to radi. Izvještio sam se u tolikoj mjeri da nisam ni morao točno ugledati žilu već bi je skoro napamet gađao. Uskoro sam na desnoj podlaktici i pregibu s unutrašnje strane lakta napravio finu crtu napravljenu od malih krastica i krvnih podljeva pomoću koje sam mogao pratiti smjer žile. Naravno, bilo je i početničkih pogrešaka, pokoji out (to je užasan osjećaj), nisam pazio da igla bude uvijek oštra pa sam se par puta dobro isklao, krvario kao Isus na križu. Ali sve je to bilo za užitak. Što se tiče količine heroina koju sam koristio, ona se popela na finu količinu, a počesto bi se furao i nekoliko puta na dan. I tako, zahvaljujući mojoj nezahvalnoj konstituciji, potrošio sam one žile koje su bile pogodne za bezbolno i sigurno furanje. Ponekad bi se, prislino, furnuo u neku od žila na gornjem dijelu stopala, a na red su došle i one loše i tanke žile na šaci koje lako pucaju. I tako, nastradala je moja cijela desna podlaktica jer na lijevoj baš i nemam vidljivih žila. Nije da nisam pokušavao i tamo se bosti, ali nije bilo uspješno.

Danas mi je bio posebno dobar dan jer sam otkrio novu bunar(čić) na desnoj podlaktici, jednu debelu žilu koja se uopće ne vidi, ali znam da je tamo. I pogodio sam je iz prve! A očekivao sam opet mučenje poput onih koje sam si priuštio posljednjih dana. Stoga sam odmah kemijskom olovkom obilježio to mjesto, za ubuduće. Sad mi padaju na pamet ljudi koji se furaju godinama i još uvijek imaju slobodnih, neoštećenih žila na rukama. Sigurno bi mi sad iskusni junkiji dali par savjeta o furanju u ostala mjesta na tijelu, ali vjerujte mi, kad bi me vidjeli golog, shvatili bi o čemu vam pričam. Potpuni nedostatak vidljivih žila. Uvijek sam bio takav, čak i u doba intenzivnog bavljenja sportom. Bolničke sestre bi uvijek imale problema samnom prilikom vađenja krvi. Kakve li će sad imati probleme ako im dopadnem šaka? Jer, ona najbolja mjesta na rukama, odakle se inače vadi krv, jebeno su potrošena. Nema šanse otamo nešto izvući. Jebote, nevjerojatno je kako sam se u samo mjesec ipo dana potrošio. Ne bi da sam višegodišnji intravenozni ovisnik. Gadno sam se zajebao kad sam prešao na iglu. Je da je sve to fino i krasno, lupi te flash, dop me čak i dulje drži, ali na kraju sve se svodi na isto. Šmrkao, pušio ili se pucao u žile, sve je to heroin. Jedino što mi više u grlu ne stanuje ona mala životinjica koja cvili svaki put kad jače udahnem. Ali zato pucanje iglom nosi vrlo jebene opasnosti. Neću ih uopće spominjati. Bio sam oprezan i pažljiv, s nikim nisam dijelio niti jedan komad pribora, niti sam s ikim zajedno kuhao i istoj žlici. Stoga, ne bi trebao biti u strahu od bolesti. Ali zato sam se psihički i financijski potrošio. No dobro, financijski, to je već odavno konstanta mog života, ali psiha mi je jako sjebana. U paničnom sam strahu od krize, svakodnevno. Promijenio mi se i narkomanski svjetonazor. Sad su mi kod biranja dopa važne neke druge stvari. Kamenčići mi uopće nisu bitni i upravo po toj sitnici je moj diler skužio da sam prešao na iglu. Nisam se uopće branio kad mi je postavio to pitanje. A i čemu? No dolazi ljeto i kratki rukavi predstavljaju veliku opasnost. Kako to riješiti? Jedino na način da se skinem s dopa ili da se vratim ganjanju zmaja. Ali to više nije to, nije privlačno. Iako, u par navrata sam ipak potegao koji dim s folije, ali samo u slučajevima kad bi se već furnuo, a ostao bi mi koji kamenčić sa strane kojeg mi je bilo žao mrviti. Ipak još u meni živi onaj stari Max, vjeran foliji i malom zmaju.

16.05.2005.

PRIJATELJI STARI GDJE STE? (devetorica veličanstvenih) part2


Blixa, moj školski i studentski kolega je isti onaj Blixa čiji je krevet nastradao od Berine rigotine (možda mu je Bog na taj način vratio za ono što se ispovraćao u katedrali za jednog davnog Božića, par godina ranije). Blixa je već nekoliko mjeseci član jedne od komuna negdje na sjeveru. Nakon mnogobrojnih pokušaja kućnog detoxa, čestih prodaja stvari iz kuće, pokoje krađe elektroničkih uređaja iz vlastite firme (to nikad nije dokazano, ali mi ostali dobro znamo istinu), cijela obitelj i rodbina doslovce su ga šutnuli nogom u guzicu i lansirali u komunu. Za sobom je ostavio ženu i šestogodišnjeg sina i pitaj Boga kad će se vratiti. A kad se i vrati, poznavajući njegov karakter slabića neće proći puno dok se opet ne pokloni heroinu. Uostalom, i nadimak kojeg je dobio zbog nevjerojatne fizičke sličnosti sa gitaristom The Bad Seeds-a, desnom rukom Nick Cave-a upućuje na njegove aspiracije prema opijatima.

Denis. E to je priča za sebe. Mustra kakve nadaleko nema. Pravi Denis The Menace. S heroinom se počeo igrati još u srednjoj školi. Kroz svo to vrijeme prošao je kus i rus, radio svašta, istetoviran je ko galiot, bio na liječenju u par navrata, lud je sam od sebe, a vrhunac njegove Ťkarijereť uslijedio je prije pola godine kad je, s pištoljem pokušao opljačkati vlastitu firmu iz koje je dva mjeseca ranije dobio otkaz. Ispod maske uskrsnog zeca po govoru ga je prepoznao bivši kolega, a Denis ga je mrtvo hladno prostrijelio kroz nogu i s plijenom izjurio na ulicu. A kako to obično biva, u taj trenutak je naletjela policijska patrola i vrlo brzo su ga, uz malo filmskog nasilja, pospremili u Golf četvorku. Ne znam kako je prošao na suđenju, ali sigurno je da će odležati nekoliko godina.

Ron. O njemu već podosta znate. Posljednje su vijesti da je čist otkad je otišao u Sidney. Tamo je potrošio onaj gram koji je ponio sa sobom, nakon toga se kljukao heptanonima, a na kraju se relativno lako skinuo pomoću painkillera i sedativa. Zasad mu je dobro, bar tako kaže. Ponekad mu fali dop, ali stvarnost ga ubrzo spusti na zemlju. Radi ko crnac i već je uštedio pristojnu svotu. Činjenica da nema gdje nabaviti dopa i na brzaka stući teškom mukom zarađene novce uspješno ga utješi i otrijezni. I začudo, bez obzira što svaki vikend izlazi vani, još nije naišao na nekakvog dilera. U trenucima prisebnosti priznaje da je to odlično, ali ponekad iz Australije dobijem rastrojeni mail u kojem me moli da mu preporučenim pismom pošaljem barem jedan piz.

Tomi je također čudna zvjerka. Potječe iz dobrostojeće obitelji i uvijek je imao najviše para od svih nas. A nije ni bio težak za počastiti. Sve je to bilo OK dok su na meniju bili alkohol i lake droge. Ali kad nas je posjetio heroin, ništa više nije bilo isto. Tomi se opako navukao, proćerdao sve što je posjedovao. I auto i stan i dobar posao i obiteljsku ušteđevinu. Fizički je propao najviše od svih nas. Bio je stvarno zgodan momak, prirodno nabildan, blistavog osmjeha. A dop ga je pretvorio u krezubog bakalara. Čak su ga i roditelji odjebali. Posljednje što sam čuo o njemu jest da je sav odrpan, s jednom torbom otputovao nekoj djevojci u Švedsku. Ta djevojka je, kako sam imao čuti, također narkomanka pa ne vidim neku nadu da se tamo skinuo. Jedini mogući razlog odlaska na sjever Europe može biti samo gola ljubav. A k tome, u Švedskoj su bolje plaće pa se čovjek može lakše drogirati. A da ne govorimo o potpuno drukčijem odnosu društva po pitanju narkomanije. Tamo čak i dobiješ nove igle, imaš i centre u kojima možeš besplatno dobiti piz dopa ako baš umireš od krize. Tomi je tamo u početku radio u nekom skladištu kao manualac i navodno, malo se sredio. I kažem, to je posljednje što sam čuo o njemu. Netko mi je nedavno rekao da ga je vidio u gradu, ali sumnjam da je ta informacija istinita. Ne znam zašto sumnjam, ali moj nos me rijetko kad prevari. A moj nosić mi kaže da Tomi i dalje brije po dopu tamo negdje u Švedskoj, ako već nije u vječnim lovištima.

Anel je bio i ostao uvjerljivo najluđi od svih nas. Upoznali smo se početkom srednje škole. U razred je došao kao izbjeglica iz Bosne. Kasnije je također upisao fakultet u Zagrebu, ali od njegovog studiranja nije bilo ni Ťsť. Dok smo se mi igrali lakim drogama on se već uvelike lupao dopom u žile. Ubrzo je negdje nestao, a sljedeće što smo čuli o njemu bilo je da je dobio izgon iz Njemačke jer je tamo napravio neko sranje, mislim da je izveo nekakvu krađu jer je bio u apstinencijskoj krizi. Vratio se u Hrvatsku, a kad mu je došao poziv za vojsku sam sebi je sjekirom otfikario mali prst na desnoj ruci. I da ludilo bude još veće, namjerno ga je sakrio da ga njegovi ukućani ne bi mogli pronaći pa da mu ga sašiju i da opet završi u vojsci. Naravno, ovi iz vojnog odsjeka su mu momentalno u vojnu knjižicu lupili pečat Ťnesposoban za vojnu službuť. Posljednji put sam ga vidio baš kad sam se, kao vojnik, slučajno našao u Gospiću gdje je skupa sa sestrom držao neki opskurni kafić. Tada mi je, umirući od smijeha, i ispričao tu priču o malom prstu, a njegova jadna majka je samo dodala: ŤA šta ćeš, to je moj Anelť. Za njega sam siguran da će, ma u kakvoj god se teškoj situaciji našao, izvući živu i zdravu(?) glavu.

Trip. Nekoliko je godina stariji od nas ostalih i jedini koji je bio u ratu kao aktivni član, počesto na prvim linijama fronte. Ranjen je u nogu već 1992. pa se nakon par operacija i višemjesečnih terapija posvetio studiranju. Dijagnosticiran mu je PTSP, ali odbijao je svaki vid liječenja jer je prezirao psihiće, a ljekovi su ga samo umrtvljavali i činili od njega sporu budalu. Zato se okrenuo heroinu koji je, po njegovim riječima, jedini pravi lijek za njega. Čak je u cijelom tom košmaru završio faks. Općenito se loše osjećao u bilo kojem društvu osim u našem. Mi smo mu počesto bili oslonac i uši koje su bile voljne slušati njegove bedove. Čak smo ga doživljavali kao svog štićenika, brinuli se o njemu, držali ga podalje problema i nezgoda u koje je olako ulijetao baš zbog svog u ratu izdistorziranog karaktera. Kad bi se roknuo dopom bio je najsretniji i najmirniji. I to moraš poštovati. Već se nekoliko godina ne družimo, ali kad god se vidimo to je kao da se nikad nismo rastajali. I dalje se puca dopom, piše pjesme i slika, voli šetati po šumama. Klasika.

I tako, od nas devetorice veličanstvenih podalje od heroina je ostao samo onaj od kojeg se prvog očekivalo da ga se pronađe mrtvog i smrdljivog u nekom trulom stanu sa iglom u veni. Kiki. Život je čudan neki svat. Pravi šaljivdžija.
Iako se nakon ove priče nekome može doimati da je moje staro društvo stvarno ultra bolesno i ludo (ili da sam čak sve to izmislio), reći ću vam, a nećete mi vjerovati da je navedena ekipa jedna od prosječno normalnih u ovom gradu. Ovaj grad zna izroditi takve slučajeve da ti se od njih diže kosa na glavi. I zar je uopće čudno da sam ovisnik o heroinu? Ma cijeli moj grad je grad slučaj. Pa vi sad pogađajte gdje ja to živim.

14.05.2005.

PRIJATELJI STARI GDJE STE? (devetorica veličanstvenih) part1



Ovu kolumnu ću posvetiti nekim starim prijateljma koji više nemaju veliku ulogu u mom sadašnjem životu. Štoviše, nemaju više nikakvu ulogu jer ih tako rijetko viđam, ali podsjećaju me na lijepe dane iz prošlosti, na dane kad je život bio nešto brži i aktivniji, zanimljiviji. Jednostavnije rečeno, dok smo bili mlađi i luđi, ali u onom pozitivnom poimanju riječi Ťluđiť.

Danas sam naletio na jednog od njih, bolje rečeno, on je naletio na mene. Pusta nedjelja. Mirni popodnevni sat. Kupujem cigarete u jednoj od rijetkih trafika koje rade nedjeljom. Pokraj mene naglo se zaustavlja automobil registracijskih oznaka koje ne pripadaju ovom gradu i netko mi kroz stražnju šajbu maše. Ne vidim dobro i ne prepoznajem osobu pa skidam sunčane naočale i prilazim bliže. Baš sam se iznenadio kad sam u autu ugledao Beru, tipa s kojim sam se dosta družio tijekom života u Zagrebu (mislim da smo čak i bili docimeri u jednom stanu), a prije toga smo često zajedno izlazili i u našem gradu. Posljednjih godina viđamo se rijetko, možda dvaput godišnje iako smo ovdje bili susjedi iz istog kvarta. On i dalje živi u metropoli i baš mi je bilo drago što smo se vidjeli. Šteta što nije bilo prilike da malo duže popričamo jer je u autu bio s djevojkom, a odmah su nastavljali prema njenom gradu koji je udaljen nekih 100 kilometara južnije. Bero je stari brijač po raznim drogama. Njegov lik će me uvijek podsjećati na zlatne dane dok još nisam bio ovisan o dopu. Sjećam se, kao da je bilo jučer, jedne epizode iz Zagreba. Došao je u moj stan, sav izneređen i vidno puknut nečim. Odmah se izvalio na krevet jednog od cimera i rekao da mora malo odmoriti. Ja ga nisam zamarao suvišnim pitanjima i pustio sam ga da legne iako sam znao da se to ne bi svidjelo Blixi, vlasniku kreveta. Bero je ležao na leđima, nepomično, ko da ga je netko zaklao. I nakon pola sata jednostavno se, uz bolno glasno krkljanje divljački ispovraćao. Bjelkasta, poput vrhnja gusta bljuvotina razlila se svugdje po njemu i po krevetu. Ležao je na leđima pa je mlaz koji je ispustio eruptirao nekih 15 cm iznad njegove glave i vratio mu se u lice. Ja sam popizdio i odmah ga verbalno napao, ali on je bio premrtav da bi mi išta mogao reći. Pitao sam ga, Ťpa čime si se to ubio?ť, kad nije mogao otići do WC-a i tamo se izrigati, a on je samo procijedio da se oblio travaricom. Ja sam u prvi tren popušio tu spiku jer mi je bilo bitnije kako riješiti problem uneređenog kreveta, ali odmah sam posumnjao da se razbio nečim težim. No u to doba, a to bijaše, ako se dobro sjećam, početkom 1995.-te, nisam imao pojma kako čovjek izgleda kad se odvali heroinom. Sad sam siguran da se radilo o dopu. Nikad ga kasnije nisam pitao čime se pukao taj dan. To već odavno nije bitno. No, kad sam ga danas vidio sve me podsjetilo na taj dan. Oči su mu i danas svijetlile kao lampioni. Zjenice su mu, unutar vodenastih očiju, bile sitne kao čiode i vjerojatno se opet pukao dopom, da lakše podnese višesatnu vožnju. Odmah sam ga zamislio kako se on i djevojka pikaju u žilu negdje u nekoj grabi, pokraj Duge Rese, recimo. Ni danas ga nisam pitao je li se pukao dopom, ali on je meni rekao jednu stvar koja me, ne znam je li ugodno ili neugodno, iznenadila. Rekao mi je da me prati na ZbrdaZdola. Znao sam da nema smisla praviti se lud pa prihvatih igru. Kaže mi da me je odmah ubrao, bez greške. Jebiga, ipak me čovjek godinama poznaje i bio je puno puta prisutan u mojim posrtanjima pred opijatima, skupa smo si probijali tu trnovitu stazu prema dnu. Ali nekako mi je i drago što me je prepoznao. Bero je, ponavljam, tip koji će me uvijek podsjećati na neke ljepše dane, dok je dop bio sport i zabava. A još me više podsjeća na one dane prije nego što smo se uopće upoznali s gospodinom heroinom,(...) ludila zagrebačkih studentskih dana, opijanja i ispušavanja po stanovima, čvakanja tripova i prvi techno party-ji. Mislim da smo baš nas dvojica bili na prvom Future Shock-u. Ono što se tada čvakalo, to je bio pravi exstasy, a ne ovo današnje smeće, a i sve ono unatrag nekoliko godina. I usprkos svemu tome, ne znam kako da nazovem svoj odnos s tim čovjekom. Jesmo li mi frendovi ili samo dobri poznanici? Ili nešto treće? Morao bi njega pitati što misli o tome. Ali po svemu sudeći, novu priliku za odgovor na to pitanje mogao bi dobiti tek u ljeto. A kad se to i dogodi, poznavajući Beru, njegovo izlaganje o toj temi bi moglo potrajati. Ali neka, zato mi je i drag. Imam neki poseban način komunikacije s njim. Slučajno sam se, kao i inače, susreo s njim pretprošlog ljeta. Prevruća noć, bilo je otprilike 23h, sjedio sam u autu na autobusnom kolodvoru i sav mokar od znoja čekao paket sa pizom dopa što mi je poslao jedan kompa iz Zagreba. Bero mi je jednostavno uletio u auto i, iako se nismo dugo vidjeli, iznebuha načeo neku čudnu spiku. Bio je očito napušen ko krava. I tada, kroz razgovor, otkrio mi je jednu bolno istinitu činjenicu koje do tada uopće nisam bio svjestan. Naime, od cijele naše ekipe koja je sredinom i krajem devedesetih studirala u Zagrebu, svi su se zakačili na heroin, svi osim Kikija. Objasniti ću vam u čemu je, blago rečeno, ironija. Kiki je bio tip koji je posvetio svoj život drogiranju i koji je kao krajnji cilj svog života vidio u jednom dobrom overdoseu. Furao se na Jim Morissona i Doorse, čak bio uvjeren da je on reinkarnacija Jima. Ujutro nije mogao otvoriti oko dok ne bi zapalio cigaretu i popio jaku tursku kavu. Pušio je najmanje dvije kutije dnevno, opijao se nasmrt svim mogućim vrstama alkohola, konzumirao je travu i hašiš, čvakao tripove i bombone, a sedativi, barbiturati i amfetamini bili su mu kao dodatak prehrani. Mi ostali bili smo mala djeca prema njemu i držali se sasvim dobro, razumno se igrali drogama i alkoholom. I svi smo na kraju završili na heroinu. A Kiki se u drugoj polovici devedesetih skoro preko noći preobratio. Posvetio se meditaciji, jogi, preporađanju i ostalim istočnjačkim metodama širenja svijesti i zdravog života. Ostavio se svih mogućih poroka. Nitko u početku nije mogao vjerovati da se radi o istom čovjeku. Često bi se šalili i govorili da su našeg Kikija oteli vanzemaljci i vratili nam neku perverznu verziju istog. U cijeloj toj temeljitoj promjeni postao je iritantan i nadam se da je kroz ove godine ipak pronašao neku zlatnu sredinu. Već sam prije čuo sam da za velike pare radi u nekoj informatičkoj firmi u Ljubljani, da ima djevojku iz Švicarske. Ništa čudno za njega, da završi u gradu u kojem ne obitava ni zrno humora. Saznanje da je od svih nas samo on Ťpreživioť ostavilo me nekoliko dana zamišljenog. Bero je, nakon što mi je objavio tu činjenicu, jednostavno izišao iz auta i odjezdio negdje u nepoznato, u paklenski vruću ljetnju noć. Ja sam strpljivo ostao čekati bus koji je kasnio. Kad je napokon došao, skupio sam svoju veliku žutu poštansku omotnicu i otišao doma urokati se. Tada sam još bio relativno normalan i nisam se pucao svaki dan.

Znam da će se Bero prepoznati u ovoj priči iako mu, naravno, nisam naveo pravo ime. Za Kikija sam siguran da ne prati moje kolumne... ali, nikad ne znaš. Ako ipak čitaš, šaljem ti pozdrav, prijatelju stari. Nemaš pojma koliko si sretan. Da je Ron još koji tjedan ostao u onom stanu u Zapruđu, sigurno bi ti jedne noći prerezao grkljan. Bio si užasan. Ali kad je već sve završilo na ovakav način, odmeditiraj koji sat i za mene. Trebalo bi mi.
Spomenuti ću i ostale ljude koji su činili tu dobru, sad većinom nesretnu heroinsku ekipu

13.05.2005.

hmmm


Jedan od sudionika na narko-forumu kaže da su jedina tri odredišta za narkomana zatvor, institucija ili smrt. I ima jebeno pravo. A gdje da se ja uputim? Sve je to ista staza, sve do pred sam kraj kad se račva na tri puteljka koja su iznimno kratka, možeš im vidjeti kraj pa stoga možeš i odlučiti gdje ćeš se uputiti. To je jedina pozitivna stvar. Imaš pravo na izbor. Iako, u tom trenutku, kad već dođeš do raskrižja, svejedno ti je gdje ćeš završiti jer si ionako već dovoljno obezglavljen i sjeban do daske.

Ponekad se sjetim Rona ili nekih drugih osoba koje su uspjele. Još više razmišljam o osobama koje nikad nisu ni bile na dopu. Kako li je njihov život lijep. Nemaju pojma što su izbjegli, nemaju pojma koliko su sretni. Svi se ljudi nečim drogiraju, samo što je razlika u drogi i u tome je li njihova zdrava ili nezdrava... i vodi li ka uspjehu ili neuspjehu. Zar sam ja morao nabasati na najgoru od svih?! Pa ne mogu vjerovati da se meni ovo događa. Dođe mi da se ubijem. Dužan sam i Bogu i vragu, na sve strane. Pitam se zašto su mi svi ti ljudi uopće i posuđivali novce kad, ili dobro znaju, ili samo naslućuju gdje završavaju njihove pare? Ja nikad ne bi nekom tipu poput mene posudio više od 20 kuna pa da plivam u ne znam kakvoj lovi. Čudno je to. Kako ti samo odeblja obraz, ne sramiš se pitati, smišljaš svakave laži i muljaš samo da bi došao do para, makar samo za taj dan. A sutra ćemo razmišljati ispočetka, sutra je novi dan. I tako svaki, svaki jebeni dan. Vrtim se u krugu, trčim kao glupavi pas za svojim repom. U što sam se to pretvorio?

Eto, priznao sam, teška srca, s mukom prevalio preko usta gorku istinu. Predugo sam je zaobilazio. Sigurno ste primjetili kako rijetko kad pišem o vlastitom odnosu prema dopu. E pa evo vam sad prave istine. Jeste li sretni? A tako sam želio da moja priča dobije happy end, da i drugim ovisnicima dam malo nade da se može... ali ne može se, dragi moji heroinaši... ne može se tako lako. I na rubu sam toga da izjavim kako mi treba stručna pomoć. Ali još ne, još ću se malo boriti, još ću se malo mučiti pa kad još više zaserem svoj život, a i živote svojih bližnjih, onda ću podignuti bijelu zastavu i reći: "nosite me gdje god znate, samo me skinite s ovog jebenog heroina".

Sad je jednoj osobi (a možda i više njih) pala na pamet kataklizmična riječ "Ibogain?". Da, i to je stavljeno u razmatranje. Ali da bude potpuno iskren, nekako previše vjerujem u uspjeh operacije Ibogain (a malo se i bojim što bi sve moglo isplivati na površinu, kakvi se demoni kriju u mojoj podsvijesti i samo čekaju da im otvorim vrata po kojima već godinama žuljaju svojim oštrim kandžama) pa stoga još uvijek nekako ne želim uzeti supstancu koja će me uspješno udaljiti od dopa. Koji sam ja kreten? Dobro znam gdje je siguran izlaz iz ovog sranja, a još uvijek nikako ne želim kupiti kartu i otputovati u bolje sutra. To govori samo za sebe. Previše volim dop da bi ga se tek tako odrekao. Tko i što može zamijeniti ona predivna popodneva kad se naduvaš ili našmrčeš dopa, pa se voziš autom ususret suncu, postojiš samo da bi postojao. A kad uzmeš Ibogain, više ti to ne prestavlja ništa naročito, dop više nije najvažnija stvar u tvom životu. I onda gubiš jedini preostali razlog za život. Kako onda ubijati dane? Nema više želje, nema više akcije, nema uzbuđenja i isčekivanja, nema unezvjerenih telefonskih poziva i konspiracije, nema onog paklenskog olakšanja kad nakon iz apstinencijske krize uskočiš u sasvim suprotno stanje, ko da skočiš u bazen prepun guste tople vode i glasno uzdahneš, zatvoriš oči... i nema te... nema te. Zar da se samo jednim dvodnevnim tretmanom nekakvom mističnom biljkom lišim svega toga?

Morao sam ovo napisati jer želim biti sto posto iskren s vama. Lažem i muljam svima oko sebe, roditeljima, prijateljima... pa ne želim još i vama lagati. To bi bio vrhunac. Bar ovdje mogu biti iskren do kraja. Iako, ni ovdje nisam uvijek bio iskren. Sve mi se čini tako bezizlazno. Sanjam gomile dopa, gomile para, sanjam kako vraćam dugove, sanjam kako je sve u najboljem redu. Ah, pusti snovi

09.05.2005.

jahac

Dakle... ja, Max Cro Cyber Junkie. Moj život je sranje koje ne vrijedi ni pola kune. Dop i ja, ja i dop, nas dva brata, družimo se sve češće i češće... pa i najčešće. Zasro sam sve što se dalo zasrati. Pao sam niže nego što se dalo očekivati. Ili sam samo ja bio u zabludi? Sad mnogi trljaju ruke i smijulje se jer sam došao do toga da priznam da sam se opet uvalio u govna. Oni su ionako bili sigurni da ću pokleknuti. Koji pametnjakovići... treba imati IQ veći od 150 da bi mogli pretpostaviti u kojem će smjeru moja priča krenuti... moš' si mislit'. A trebao sam lijepo završiti s pisanjem, krenuti u novi život kao čist, detoxiran narkoman, bez trunke sumnje u vlastitu snagu volje. Ma mogao sam jednostavno pozdraviti se s vama i odjahati u suton, pa makar i sa uskim zjenicama. Vi to ionako ne bi vidjeli jer bi vam bio okrenut leđima. A odjahao bi na horsu. I sad jašem na njemu.

U zadnje vrijeme sam čest posjetitelj foruma na www.narkomanija.com, naravno, na onom heroinskom dijelu. Neke stvari koje sam tamo pročitao bitno su mi promijenile pogled na heroinsku ovisnost. Shvatio sam da je moj dosadašnji narkomanski život jedna najobičnija zabava i pizdarija prema nekim životnim pričama ljudi koji se tamo javljaju. Ono, ono je pravi gadni heroinski zajeb. Ali u isto vrijeme ti ljudi se bore, mnogi od njih su čisti i po nekoliko godina, a bili su na dnu dna, tamo gdje ja još nisam kročio niti jednim korakom. I nadam se da ni neću. Užasne stvari su činili prvo sebi pa onda i svima oko sebe. I ipak su se izvukli. Svaka im čast. Stvarno.

Često se dotičem TV programa. E pa ne mogu ne spomenuti film koji je nedavno bio na programu, a riječ je o Trainspotting-u. Dosad sam ga gledao samo jednom i to tek kad se pojavio, tamo negdje sredinom devedesetih. Onda mi je sve to bilo smiješno i zanimljivo. Nisam imao nikakvih doticaja, a kamoli, nedaj Bože, problema sa heroinom. Ali zato kad sam ga nekidan ponovo pogledao, zgadio mi se cijeli moj život jer sam znao da se krećem trnovitom stazom prema dnu, prema tom filmu. Jednog dana ću se, ako ne prestanem sa uzimanjem dopa, pretvoriti u Marka Rentona. A to nikome ne želim u životu, ponajmanje sebi. Film sam gledao kod Mikija, a ostatak društva činili su Inge, Martina, Gogo i Tomi... svi smo bili urokani... a nema ni smisla gledati Trainspotting ako nisi na nekoj drogi (poželjno je da to bude heroin), zar ne? To je kao prešutni zakon. No Gogo i Tomi su još uvijek (iako se s heroinom druže puno dulje nego ja) u daleko boljoj poziciji od mene, uopće nisu ovisni. Uzimaju dop u prosjeku jednom tjedno (pa i rjeđe) i taj ritam održavaju već godinama. Ponekad pauziraju i po nekoliko mjeseci, bez frke. Ne mogu shvatiti kako im to uspijeva. Čak su na tom nivou da nemaju gdje nabaviti dopa pa im, u ovakvim posebnim vikendaškim prilikama, dop nabavljam ja. Svaka im čast, skidam kapu, klanjam se do poda. I to je sav moj komentar.

Trainspotting me doslovce uplašio, ali strah je trajao vrlo kratko, tek do nove krize, do momenta kad se brišu sva obećanja i kad ti je potreban samo dop. Nije uopće važno kako ćeš doći do njega, koga ćeš zajebati, od koga ćeš posuditi lovu (a znaš da je vjerojatno nikad nećeš vratiti), hoće li ti kasnije biti žao što si opet poklekao. Ništa nije važno u tom momentu. Samo heroin. Što ovo znači? Znači to da sam se opet vratio na stare staze slave i da opet svaki dan uzimam dop. Ne mogu više bez njega. Zapeo sam o ispucali kamen, skondrljao se prema dolje i više ne pale stare motivacije koje su prije bile učinkovite prilikom ostavljanja dopa. Sad se više ne mogu uvjeriti u neke stvari jer su se pokazale neučinkovite, a više ni sam sebi ne vjerujem. To je ono najgore, kad ne možeš niti sebi vjerovati. U mojoj glavi živi samo misao kako je život bez dopa užasan, siv, gadljiv, bezvrijedan. Osjećam se kao Renton nakon određenog vremena čistoće. Prazno. I što činiti u tom slučaju? Pa isto što i junaci filma. Oni su, također nakon stanovitog vremena čistoće jednog dana svi shvatili da im se taj čisti život ne sviđa i demokratski odlučili da se vraćaju heroinu. Tako je i najbolje, kad barem znaš što želiš i što ne želiš. A ne ono hoću-neću. Malo ću se drogirati pa kad isfuram film onda ću se malo očistiti. Nema toga kod dopa. Kod nas se ide do kraja.


Stariji postovi

DNEVNIK NARKOMANA
<< 01/2007 >>
nedponutosricetpetsub
010203040506
07080910111213
14151617181920
21222324252627
28293031


MOJI LINKOVI

MOJI FAVORITI
-

BROJAČ POSJETA
47850

Powered by Blogger.ba